Portal ReStart prati Praško pristanište već više od godinu dana. Sve je počelo pitanjem koje smo postavili u travnju: Metalni otpad uz KBC Rijeka: Legalno, ali je li sigurno? Uslijedio je niz formalnih upita institucijama: Županija i Ministarstvo potvrdili su da dozvole za gospodarenje otpadom nema, a procjena utjecaja na okoliš nikad nije provedena – dok je Grad Rijeka odbio odgovoriti, tvrdeći doslovno da naš upit “ne predstavlja zahtjev za pristup informacijama”. Dublja rekonstrukcija pokazala je i zatvoren krug institucionalnog nadzora, a NZZJZ je priznao da PM2.5 čestice na najbližoj mjernoj postaji nikad nisu mjerene. U kolovozu smo sve to spojili u jedan pregled i otvorili pitanje koje do tada nitko nije postavio – ima li u tom otpadu PFAS spojeva.
Mjesec i pol kasnije, na 12. sjednici Gradskog vijeća Rijeke, vijećnica Irena Bolf (SDP) – neovisno o našoj seriji – postavila je gotovo identično pitanje.
To što do istih zaključaka dolaze i novinarska istraga i gradska vijećnica, svaka svojim putem, samo pojačava težinu problema.
Vijećnica pita ono što mi već znamo
Na sjednici održanoj ovog mjeseca, vijećnica Irena Bolf (SDP) postavila je gradonačelnici pitanje o otpadu na Praškom pristaništu. Podsjetila je da Luka Rijeka ima dozvolu isključivo za transport, ne za skladištenje, da lokacija nema ogradu ni vodonepropusnu podlogu, te da prljava kišnica završava izravno u moru. Podsjetila je i na požar iz 2020., kada je grad bio prekriven dimom, te na tadašnji požar skladišta Metisa na Kukuljanovu – pokazatelj da opasnost od gomilanja otpada u naseljenom prostoru nije teoretska.
Odgovor Grada
“Mi te indicije nemamo”
Odgovor je dao zamjenik gradonačelnice Aleksandar Saša Milaković. Rekao je doslovno: “Mi te indicije [o nezakonitosti] nemamo u ovom trenutku” – i pozvao vijećnicu da eventualne nezakonitosti sama prijavi nadležnim institucijama.
To je ista poruka koju je Grad uputio i Portalu ReStart u travnju, kada smo tražili odgovor na pitanje o dozvolama i procjeni utjecaja na okoliš, a Grad je odbio odgovoriti tvrdnjom da naš upit “ne predstavlja zahtjev za pristup informacijama”. Drugim riječima: Grad već pola godine ima priliku doći do tih indicija – i bira da ih nema.
Ono što je Milaković sam priznao – i zašto to ruši njegovu vlastitu tvrdnju
U istom je odgovoru Milaković objasnio da Luka Rijeka d.d. koncesiju koju drži “podiznajmljuje dalje onima koji tamo pretovaruju metalni otpad”. To je prvi put da službenik Grada javno potvrđuje postojanje podnajma na toj lokaciji.
To je važno jer cijela dosadašnja obrana – ona koju koristi Državni inspektorat da izbjegne izdavanje dozvole za gospodarenje otpadom – počiva na tvrdnji da je riječ o “lučkom teretu u prolazu, odnosno transportu”. No podnajam specijaliziranoj tvrtki čija je djelatnost upravo rad s otpadom nije transport – to je gospodarenje otpadom u punom smislu riječi, bez obzira na to kako Inspektorat odluči tu djelatnost nazvati.
Ime iza podnajma: C.I.O.S. i Petar Pripuz
Novi list je 25. i 27. rujna 2026. objavio ono što je dosad nedostajalo – konkretno ime. Prema tim tekstovima, vlasnik tereta starog željeza u riječkoj luci su tvrtke iz C.I.O.S. grupe u vlasništvu Petra Pripuza, a sam pretovar, prema izjavi vijećnika Možemo PGŽ Andreja Kljuna, obavlja CE-ZA-R, tvrtka istog vlasnika. Ista grupacija je i većinski vlasnik Metisa na Kukuljanovu, gdje je 25. rujna izbio požar koji je alarmirao građane Bakra, Kostrene, Čavala i Kraljevice.
Luka Rijeka d.d. na toj lokaciji formalno djeluje kao koncesionar – ali teret nije njezino vlasništvo, niti njime operativno upravlja. Upravlja njime tvrtka čija je osnovna registrirana djelatnost gospodarenje otpadom. Ako se povežu ove dvije činjenice – Milakovićevo priznanje o podnajmu i Novi listovo imenovanje CE-ZA-R-a kao operatera – dobiva se jasna slika: na Praškom pristaništu otpadom stvarno upravlja tvrtka za otpad, a pravna fikcija “transporta” postoji samo da bi se izbjegla dozvola koju bi takva djelatnost inače zahtijevala.
Što građani vide, a institucije ne priznaju
Fotografije s terena, pokazuju da se hrpa metalnog otpada tijekom godina vidljivo povećava. Službeno izvješće Lučke uprave i Luke Rijeka za Županiju navodi da je prekrcajni kapacitet smanjen s 250.000 na 150.000 tona – no to je deklarirani gornji limit, ne stvaran uvid u trenutno stanje na lokaciji, jer institucije same priznaju da za tu lokaciju ne postoji dozvola, pa time ni službena evidencija zaliha koja bi omogućila neovisnu provjeru te brojke.
Lokacija nema ogradu ni vodonepropusnu podlogu – što znači da oborinska voda s otpada, prema svemu što je do sada utvrđeno (uključujući Studiju utjecaja na okoliš budućeg terminala, koju smo citirali u kolovoškom tekstu), završava izravno u moru.
PFAS i procjena utjecaja na okoliš – i dalje bez odgovora
Ministarstvo zaštite okoliša potvrdilo je još u travnju da za lokaciju nikada nije proveden postupak procjene utjecaja na okoliš niti ocjena o potrebi takve procjene. Upit koji smo u kolovozu uputili NZZJZ-u, Ministarstvu i Državnom inspektoratu – postoje li ikad mjerenja PFAS spojeva u otpadu, tlu, vodi ili zraku na toj lokaciji – do danas nije dobio odgovor ni od Ministarstva ni od Inspektorata.
Pitanje koje sada postavljamo
Grad Rijeka od travnja 2026. ima naš upit s konkretnim dokazima o nedostatku dozvole i procjene utjecaja na okoliš. U rujnu 2026., njegov zamjenik gradonačelnice u Gradskom vijeću izjavljuje da Grad “nema indicija o nezakonitosti” – u istoj rečenici u kojoj opisuje mehanizam podnajma specijaliziranoj tvrtki za otpad koji tu indiciju sam potvrđuje. Novi list je u međuvremenu imenovao i operatera i vlasnika tereta.
Grad Rijeka stoga više ne može tvrditi da nije znao. Pitanje koje ostaje jest hoće li itko od nadležnih – Grad, Županija, Ministarstvo ili Državni inspektorat – konačno zatražiti da se ono što se de facto događa na Praškom pristaništu i pravno prizna kao gospodarenje otpadom, s dozvolom, nadzorom i odgovornošću koja uz to ide.
Autor: I.P.
Odgovori