Pet novih plinskih bušotina, nova platforma Irena-3 i više nego dvostruko veća proizvodnja plina na hrvatskom dijelu Sjevernog Jadrana. O projektu se u Hrvatskoj može pronaći službena dokumentacija i nekoliko medijskih objava, ali tek rijetko dobivamo cjelovitu sliku: gdje se projekt nalazi, što se gradi, kada počinje bušenje i kakve rizike za morski okoliš nosi povećavanje eksploatacije.
Talijanski portal Il Nord Est 27. rujna 2026. objavio je tekst pod naslovom „Gas, Zagabria apre cinque nuovi pozzi: così l’Alto Adriatico diventa croato” – odnosno: „Plin: Zagreb otvara pet novih bušotina – tako Sjeverni Jadran postaje hrvatski.”
Talijanski novinar nije se zaustavio na priopćenju kompanije. Kontaktirao je INA-u, ali i talijansko Ministarstvo okoliša kako bi provjerio što se događa na hrvatskoj strani Jadrana i postoje li mogući prekogranični problemi.
Pet novih bušotina
Prema informacijama koje je INA dala talijanskom mediju, u novi ciklus ulaže se 65 milijuna eura, a plan uključuje pet novih plinskih bušotina.
Prva, Ana-4 DIR, već je završena i spojena na proizvodni sustav. Prema INA-i, daje približno 155.000 kubičnih metara plina dnevno.
Jedna od sljedećih bušotina, IKA-C, predviđena je za bušenje izravno s morskog dna. Ako se potvrde komercijalne rezerve, predviđena je i nova platforma.
A onda dolazi Irena-3.
Irena-3: nova platforma na Sjevernom Jadranu
Irena-3 posebno je zanimljiva jer je, prema talijanskom izvještaju, najbliža talijanskoj obali među pet novih bušotina – približno 80 kilometara od talijanske obale.
Za nju je predviđena nova proizvodna platforma. Talijanski medij navodi da je njezino postavljanje planirano u posljednjem tromjesečju 2026., dok bi priključenje bušotine na proizvodni sustav trebalo biti završeno u prvom tromjesečju 2027.
Predviđena proizvodnja Irena-3 mogla bi doseći 300.000 kubičnih metara plina dnevno.
INA i Energean još su u srpnju 2025. javno objavili konačnu investicijsku odluku za razvoj polja Irena. Vrijednost ulaganja tada je objavljena kao 71 milijun eura, uz procijenjene rezerve od oko 865 milijuna kubičnih metara plina. Proizvodnja je tada najavljena za prvu polovicu 2027.
Proizvodnja na hrvatskom Jadranu trebala bi se više nego udvostručiti
Prema aktualnim informacijama koje je INA dala talijanskom mediju, proizvodnja plina iz jadranskih INA-inih polja trebala bi se povećati s približno 393.000 na 856.000 kubičnih metara dnevno do kraja 2027. godine.
INA istodobno navodi da domaća proizvodnja trenutno pokriva približno 20 posto hrvatske potrošnje plina, pa povećanje proizvodnje neće ukloniti potrebu za uvozom.
Drugim riječima, riječ je o velikom energetskom zahvatu na hrvatskom dijelu Jadrana, ali ne o projektu koji bi Hrvatsku učinio energetski neovisnom.
A što je s morem?
Ovdje dolazimo do pitanja koje se u javnosti ne može svesti na „plin je dobar” ili „plin je loš”.
Eksploatacija na moru podrazumijeva platforme, bušenje, podmorsku infrastrukturu, plinovode, plovidbu i radove na morskom dnu. Kao i kod svakog offshore projekta, postoji razlika između redovitih, predviđenih utjecaja i rizika od incidenta.
Zato je ključno pitanje:
Koliki je prihvatljivi rizik za morski ekosustav i tko ga je procijenio?
I još važnije:
Koliko je javnost bila upoznata s konkretnim projektom prije nego što su ključne dozvole i investicijske odluke donesene?
Ne treba pritom tvrditi da će Irena-3 „uništiti Jadran” – za takvu tvrdnju nemamo dokaz.
Ali jednako tako nije dovoljno reći da je rizik zanemariv samo zato što se radi o reguliranoj eksploataciji.
Zanimljivo je što pitaju Talijani
Talijanski medij upravo je pokušao provjeriti postoji li problem za talijansku stranu.
Prema informacijama koje je dobio od talijanskog Ministarstva okoliša, zasad nema utvrđenih interferencija s talijanskim eksploatacijskim aktivnostima niti kršenja hrvatsko-talijanskih sporazuma. Talijanske vlasti pritom navode da su aktivnosti dovoljno udaljene od područja poput Venecije i delte Po.
To je važna informacija.
Ali ona ne znači:
„nema nikakvog utjecaja na Jadran.”
Ona znači da talijanske vlasti, prema informacijama koje je dobio novinar, zasad ne vide utvrđeni problem u odnosu na navedena područja i sporazume.
To su dvije različite tvrdnje.
A gdje su hrvatski mediji?
Hrvatski mediji jesu izvještavali o projektu.
HINA je u srpnju 2025. objavila informaciju o investiciji Ine i Energeana u Irenu. HRT i Index prenijeli su istu vijest.
Jutarnji list je u srpnju 2026. izvijestio o novom investicijskom ciklusu Ine od 65 milijuna eura i pet novih odobalnih bušotina.
Večernji list je u kolovozu 2026. također pisao o novim bušotinama na Sjevernom Jadranu.
Dakle, nije riječ o potpunoj medijskoj šutnji.
Ali postoji druga vrsta šutnje – šutnja o cjelovitoj priči.
Građaninu koji pročita pojedinačne tekstove teško je iz njih rekonstruirati:
– gdje se točno nalazi Irena-3,
– da se postavlja nova offshore platforma,
– da se polaže pripadajuća podmorska infrastruktura,
– kada je projekt prošao ključne upravne faze,
– kakvi su okolišni rizici obrađeni,
– kakve su mjere zaštite propisane,
– kakva je bila mogućnost sudjelovanja javnosti,
– je li i kako provedeno prekogranično informiranje Italije,
– te što povećanje proizvodnje znači za ukupno opterećenje Sjevernog Jadrana.
Umjesto jedne velike javne priče, informacije su rasute po priopćenjima INA-e, Ministarstva, stručnim dokumentima i pojedinačnim medijskim objavama.
Pitanje koje bi hrvatska javnost trebala postaviti
Nije potrebno tvrditi da je netko „uništio Jadran” da bi se postavilo legitimno pitanje.
Pitanje glasi:
Tko je, kada i na temelju kojih podataka procijenio rizike povećanja eksploatacije ugljikovodika na Sjevernom Jadranu?
I drugo:
Kada je hrvatska javnost dobila jasnu i razumljivu informaciju da se krajem 2026. postavlja nova proizvodna platforma Irena-3, a da se početak proizvodnje očekuje 2027.?
Jer građani nisu glasali o Ireni-3.
Odluka se donosi kroz zakonom propisane državne postupke.
Zato je upravo na institucijama da javnosti učine dostupnim potpune informacije o projektu, okolišnim rizicima, mjerama zaštite i mogućnostima sudjelovanja javnosti.
A činjenica da o projektu sada detaljno piše medij iz susjedne Italije trebala bi biti poticaj hrvatskim novinarima i institucijama da građanima objasne što se događa u njihovom vlastitom moru.
Sjeverni Jadran nije samo energetski resurs. To je i morski ekosustav, prostor ribarstva, turizma, pomorskog prometa i zajednički prostor Hrvatske i Italije.
Zato pitanje nije samo koliko će kubika plina biti izvađeno.
Pitanje je i koliki se rizik preuzima, tko ga je procijenio – i jesu li građani dobili dovoljno informacija da bi taj proces mogli pratiti i nadzirati.
Autor: I.P.
Odgovori