Više od godinu dana Portal ReStart prati što se događa na Praškom pristaništu – komadu riječke luke koji se nalazi doslovno preko puta KBC-a Rijeka i Nastavnog zavoda za javno zdravstvo. U međuvremenu smo postavili desetke pitanja, dobili niz službenih odgovora – i otkrili da se ti odgovori međusobno ne slažu. Ovaj tekst spaja dosadašnju seriju na jedno mjesto i otvara pitanje koje do sada nitko nije postavio: je li itko ikada provjerio ima li u tom otpadu PFAS spojeva.
1. Prvo pitanje: legalno, ali je li sigurno?
Sve je počelo pitanjem koje smo postavili još u travnju: je li nešto što je formalno zakonito time automatski i sigurno za zdravlje ljudi koji žive, rade i liječe se stotinjak metara od hrpe metalnog otpada. ➡️ Metalni otpad uz KBC Rijeka: Legalno, ali je li sigurno?
Taj tekst nije bio retoričko pitanje. Bio je početak niza formalnih upita institucijama koji su uslijedili.
2. Županija i Ministarstvo: dozvole nema, procjena utjecaja na okoliš nije provedena
Primorsko-goranska županija potvrdila je da za lokaciju uz KBC Rijeka nije izdana dozvola za gospodarenje otpadom. Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije potom je potvrdilo da za skladištenje i pretovar metalnog otpada na tom području nikada nije proveden ni postupak procjene utjecaja na okoliš, ni postupak ocjene o potrebi takve procjene.
Ministarstvo je u odgovoru navelo četiri subjekta koji u županiji imaju važeće dozvole za gospodarenje otpadom – IND-EKO, GRD, METIS i DEZINSEKCIJA – ali nijedna od tih dozvola ne pokriva lokaciju uz KBC. Jedino na što se Ministarstvo pozvalo kao pravnu osnovu jest rješenje iz 2002. godine, koje se odnosi na rekonstrukciju Zagrebačkog pristaništa – dokument star više od dvadeset godina, koji ne spominje ni metalni otpad, ni skladištenje, ni rad uz bolnicu. Grad Rijeka je istovremeno odbio dati odgovore, tvrdeći da naš upit “ne predstavlja zahtjev za pristup informacijama”. ➡️ OTPAD BEZ DOZVOLE UZ KBC RIJEKA: Ministarstvo potvrdilo – nema procjene utjecaja na okoliš, Grad odbija dati odgovore
3. Tko štiti koga: požar, izgubljena tužba i sama sebe nadzirujuća institucija
Dublja rekonstrukcija pokazala je da se problem ne svodi samo na nedostatak dozvole. U kolovozu 2020. na lokaciji je izbio veliki požar u kojem su gorjeli metalni otpad, guma i plastika, a dim je prekrio grad. U ožujku 2022. izmjerena su prekoračenja PM10 čestica i do dva i pol puta iznad granične vrijednosti – Državni inspektorat je zbog toga pokrenuo prekršajni postupak, ali je Visoki prekršajni sud oslobodio Luku Rijeka d.d. jer optužni prijedlog nije naveo konkretan propis s graničnim vrijednostima. Troškove postupka snosio je državni proračun.
Analiza vlasničke i nadzorne strukture pokazala je zatvoren krug: Lučka uprava Rijeka trebala bi nadzirati Luku Rijeka d.d., ali je od nje operativno ovisna; država koja bi trebala nadzirati Lučku upravu istovremeno je i dioničar Luke Rijeka d.d.; a NZZJZ, čiji nalazi služe kao dokaz urednosti stanja, mjerenja provodi na mjestu i na način o kojem sama institucija koja se time koristi u svoju obranu ne polaže puni račun javnosti. ➡️ Željezni otpad bez dozvole u srcu Rijeke — tko štiti koga?
4. Zavod tvrdi da je zrak čist – ali ono što je najopasnije nikad nije mjerio
Najozbiljnija proturječnost otkrivena je u svibnju. NZZJZ PGŽ je u prvom odgovoru tvrdio da “nema potrebe za izvanrednim mjerenjima” jer se provodi kontinuirani monitoring, a da je zrak svrstan u “I. kategoriju – čist ili neznatno onečišćen”. No na izravno pitanje mjeri li se PM2.5 frakcija – čestice dovoljno sitne da prodru duboko u pluća i krvotok, i zato najopasnije za zdravlje – na mjernoj postaji Krešimirova ulica, pedesetak metara od KBC-a, Zavod je priznao da ta frakcija na toj postaji nikad nije mjerena.
Ista postaja je 2022. godine, prema vlastitim podacima Zavoda, bila proglašena najopterećenijom u cijeloj Primorsko-goranskoj županiji po količini istaloženih metala – s razinama arsena, kadmija i olova sedam puta višima nego na obližnjoj postaji na Mlaki. Unatoč tome, formalna kategorizacija zraka ostaje “čista”, jer se temelji na parametru koji se na toj lokaciji jednostavno nikad nije mjerio. ➡️ Zavod tvrdi da je zrak čist, ali PM2.5 na Krešimirovoj se ne mjeri – i to tek sad priznaju
5. Što kaže Studija utjecaja na okoliš – podaci koje je iznijela stranica “Rijeka za ljude”
Uz ovu seriju, vrijedi podsjetiti i na ono što je o istoj lokaciji objavila stranica Rijeka za ljude, pozivajući se na Studiju utjecaja na okoliš budućeg multimodalnog terminala Praško pristanište – dokument izrađen u sklopu službenog postupka procjene utjecaja na okoliš pri Ministarstvu. Prenosimo sažetak te objave u zasebnom pregledu:
Iz objave stranice “Rijeka za ljude”
Prašina i more (str. 144): Studija navodi da manipulacija metalnim otpadom stvara prašinu koja narušava kvalitetu zraka u neposrednoj blizini luke, te da ne postoji način sprječavanja prosipanja otpada izravno u more.
Sediment (2015., 2017., 2019.): Ispitivan na olovo, kadmij, bakar, živu i PAU. Vrijednosti metala opisane su kao generalno vrlo visoke, a razine PAU kao karakteristične za jače onečišćena područja mora. Jako onečišćenje sedimenta utvrđeno je i na postaji ispred lukobrana.
PAU i bioakumulacija (str. 262): PAU su opisani kao postojana organska zagađivala sklona akumulaciji i bioakumulaciji u organizmima – ne razgrađuju se lako, nego se mogu nakupljati u okolišu i u živim bićima.
Zaključak o sedimentu (str. 262): Sediment u lučkom bazenu Rijeka umjereno je do jako opterećen opasnim tvarima kao posljedica dugotrajnog postojanja i korištenja luke.
Izravna poveznica (str. 295): Studija navodi značajan i nedvojben doprinos izmjerenim količinama metala kao posljedicu manipulacije metalnim otpadom u prostoru luke – ne opću tvrdnju o industrijskom onečišćenju, nego izravnu vezu.
Krešimirova ulica (str. 296): Postaja se ubraja među najopterećenije lokacije u PGŽ po količini istaloženih metala – olovo, kadmij, arsen i cink 5 do 7 puta veći nego na Mlacima; željezo, bakar i cink na razini ili iznad okruženja brodogradilišta Viktor Lenac ili INA-e.
Prostorni kontekst: U neposrednoj blizini nalaze se stanovi, KBC, škole i sadržaji za djecu – uključujući Dječju kuću, udaljenu manje od 400 metara.
Javne izjave nasuprot nalazima: Prema Novom listu (30.10.2025.), teret i dalje čini važan i stabilan dio prihoda Luke Rijeka i ne planira ga se ukinuti; još 2023. isti list prenosi da bi ograničenje količine tereta bilo protivno interesima Luke Rijeka, grada, županije i cjelokupnog hrvatskog gospodarstva.
Zaključna poruka objave: Nikakav gospodarski interes ne bi smio biti izgovor za prihvaćanje nepotrebnog ili nedovoljno procijenjenog rizika za zrak, vodu, tlo i zdravlje ljudi. Rijeka nije samo luka – Rijeka je prije svega grad u kojem ljudi žive.
Ovi podaci u potpunosti se poklapaju s onim što je NZZJZ kasnije, u odgovoru Portalu ReStart, sam potvrdio za istu mjernu postaju u Krešimirovoj ulici.
6. Ono što nitko nije pitao: ima li u ovom otpadu PFAS-a?
Fotografije s lokacije pokazuju da ono što se ovdje skladišti nije čisto željezo. U hrpi se jasno vide ostaci pjene i izolacijskih materijala, komadi plastike, guma, izolirane žice, tekstil – sastav koji nalikuje automobilskom shredder ostatku (ASR), nusproizvodu obrade rashodovanih vozila i elektroničkog otpada.
To je bitno jer je upravo takav miješani otpad – pjene, plastični premazi, hidraulične tekućine, izolirane žice – jedan od poznatih izvora zagađenja PFAS spojevima, takozvanim “vječnim kemikalijama” koje se ne razgrađuju u okolišu i akumuliraju se u tlu, vodi i živim organizmima. PFAS spojevi upravo su ono što je potvrđeno pronađeno u podzemnim vodama nizvodno od nezakonitog odlagališta otpada u Gospiću – slučaja koji je pokrenuo USKOK-ovu istragu i doveo do uhićenja glavnog državnog inspektora zbog sumnje na primanje mita.
U svoj dosadašnjoj korespondenciji s NZZJZ-om, Ministarstvom i Županijom, PFAS se ne spominje nijednom. Mjerenja koja postoje odnose se na teške metale, PAU i djelomično na PM10/PM2.5 – ali ne i na ovu skupinu tvari, unatoč tome što sastav otpada na fotografijama upućuje na to da bi test na PFAS bio opravdan.
7. Pitanje koje sada postavljamo
Ako je NZZJZ već priznao da ni PM2.5 nikad nije mjeren na najbliže izloženoj postaji, ako Ministarstvo priznaje da procjena utjecaja na okoliš nikad nije provedena, a Grad odbija odgovoriti na osnovna pitanja – je li itko ikada testirao ovaj otpad ili tlo, vodu i zrak oko njega na PFAS spojeve?
Ako nije – zašto, s obzirom na vizualno potvrđen sastav otpada i na ono što se dogodilo u Gospiću? Ako jest – gdje su ti nalazi i zašto do sada nisu objavljeni?
Upit s ovim konkretnim pitanjem upućujemo NZZJZ-u, Ministarstvu zaštite okoliša i zelene tranzicije te Državnom inspektoratu. Odgovore ćemo, kao i do sada, objaviti u cijelosti, s izravnim citatima.
Autor: I.P.
Odgovori