Hrvatski kazneni postupak u katastrofalnoj je inverziji: stroži je prema osumnjičeniku nego prema okrivljeniku. Žrtva čeka. Djeca trpe. Javnost ne zna. A zakon to dopušta.
Policiji se u Hrvatskoj ne smiješ ne odazvati. Sudu – smiješ.
Rečenica zvuči kao pretjerivanje. Nije. To je precizan, deskriptivan opis kako funkcionira hrvatski Zakon o kaznenom postupku – u slovu zakona, u sudskoj praksi, svaki dan. Policija koja još istražuje, koja još nema dovoljno dokaza, koja radi s osobom koja je tek osumnjičena – ima brži i oštriji instrument prisile od suda koji već sudi osobi kojoj je potvrđena optužnica i koji raspolaže svim dokazima.
Istraga je stroža od suđenja. Osumnjičenik ima manje prostora od okrivljenika. I što je postupak odmakao dalje, što je sud formalno bliže presudi – mehanizmi prisile postaju sporiji, praznine šire, a taktički prostor za odugovlačenje sve dostupniji.
Ovo nije propust. Ovo je arhitektura. I dok god ostaje nepromijenjena – sustav de facto nagrađuje onoga tko zna kako ga koristiti.
Osam koraka do slobode: mehanizam koji nitko ne želi imenovati
Kad se osumnjičenik ne odazove policiji tijekom istrage, reakcija je trenutačna i jasna: uhićenje, 48 sati, sudac istrage, odluka o pritvoru istog dana. Ustavna garancija iz članka 24. Ustava RH, razrađena ZKP-om – čvrsta norma bez prostora za taktiziranje.
Sad zamislimo drugu situaciju. Optužnica je potvrđena. Sud je ocijenio da postoji dovoljno dokaza za suđenje. Optuženik ne pojavi se na ročištu. Što se događa?
1. Optuženik ne dolazi na ročište i ne opravdava nedolazak.
2. Sud izdaje nalog za dovođenje – ne uhidbeni nalog.
3. Policija ne izvrši dovođenje.
4. Sud ne izdaje automatski uhidbeni nalog.
5. Sud upućuje prijedlog vijeću za određivanje istražnog zatvora.
6. Vijeće zakazuje ročište – za 45, 60, ponekad i više dana.
7. Optuženik prima poziv za ročište vijeća.
8. Varijanta A – pojavi se:
8a. Vijeće nema razloga odrediti istražni zatvor. Pojavio se. Postupak se nastavlja. Sljedeća rasprava – za nekoliko mjeseci.
Varijanta B – ne pojavi se:
8b. Vijeće određuje istražni zatvor u odsutnosti i nalaže izdavanje tjeralice. Policija ga traži. Tjeralica nema rok. Kad ga pronađe – novo ročište. Za kada? Za nekoliko mjeseci.
U obje varijante – postupak stoji. Žrtva čeka. Djeca čekaju.
Zakon je u kasnijoj, ozbiljnijoj fazi postupka stvorio teži, sporiji i skuplje aktivirati instrument. I nije propisao što se događa kad policija ne izvrši sudski nalog.
Nigdje u tom lancu od osam koraka nitko nije postavio ključno pitanje: zašto sud, nakon što je policija propustila izvršiti nalog za dovođenje, nije odmah izdao uhidbeni nalog? Zašto je odluka prepuštena vijeću koje se može sastati tek za dva mjeseca? I zašto selektivno pojavljivanje okrivljenika – točno onda i samo onda kada mu prijeti pritvor – automatski postaje argument u njegovu korist?
Odgovor leži u strukturi zakona. U fazi istrage, sudac istrage može sam, bez vijeća, donijeti odluku o pritvoru u roku od 48 sati. U fazi rasprave, o istražnom zatvoru mora odlučiti vijeće – trojica sudaca, ročište, procedura. Predsjednik vijeća nema ovlast sam odrediti pritvor. A rok u kojemu se vijeće mora sastati – ne postoji.
Anonimni slučaj koji nije usamljen
Portal ReStart raspolaže dokumentacijom jednog predmeta koji ilustrira ovaj mehanizam u svim pojedinostima. Zbog zaštite sudionika postupka, opisujemo ga bez navođenja identiteta.
Optužnica je potvrđena u lipnju 2025. Optuženik se žalio na potvrđivanje – vijeće je žalbu odbilo. Prvo ročište zakazano je tek za siječanj 2026. – sedam mjeseci nakon pravomoćno potvrđene optužnice. Bez obrazloženja. Bez hitnosti.
Dana 19. siječnja 2026. optuženik nije došao na ročište i nije opravdao nedolazak. Sud je izdao nalog za dovođenje na iduće ročište, zakazano za 30. ožujka 2026. Policija ga nije privela.
Sud je uputio prijedlog vijeću za određivanje istražnog zatvora. Ročište vijeća zakazano je za 11. lipnja 2026. – godinu dana nakon potvrđene optužnice, više od četiri i pol mjeseca nakon prvog izostanka.
Od potvrđene optužnice do danas – godinu dana. Postupak još nije počeo. Djeca koja su žrtve kaznenih djela čekaju. Nitko ne zna koliko još.
Ovaj slučaj nije iznimka. No nije ni usamljen na drugi način.
Portal ReStart pisao je o slučaju koji je nedavno bio tema u javnosti. Majka koja nije predala dojenče ocu po pravomoćnoj presudi, dok odluka o ovrsi još nije bila ni donesena – počinila je isto kazneno djelo: povredu prava djeteta. Nije se odazvala policiji. Završila je u istražnom zatvoru – trideset dana.
Isto kazneno djelo. Isti zakon. Jedan optuženik godinu dana izbjegava sud, ignorira ročišta, ne prima sudska pisma – i ostaje na slobodi. Druga se ne odazove policiji i ide u pritvor.
Sustav ne objašnjava tu razliku. Ne mora.
Sigurna kuća, djeca, iščekivanje bez kraja
Dok se odvija tih osam koraka, dok vijeće čeka na ročište, a policija ne izvršava naloge – žrtva nasilja nije u vakuumu.
Ona je u sigurnoj kući. Istrgnuta iz svog stana, iz svog kvarta, možda iz posla. S njom su, često, i djeca – istrgnuta iz škole, iz vrtića, od prijatelja, od svega što je bilo normalno. Sigurna kuća nije dom. Ona je privremeno sklonište s rokom trajanja, a alternativa – povratak kući – nije moguća dok je počinitelj na slobodi i dok postupak nema kraja.
Svaki odgođeni rok znači produžetak tog stanja. Svaka obavijest o novom odgođenom ročištu znači novi udar.
To je dokumentirani proces retraumatizacije: tijelo i um koji su naučili da je opasnost prošla, iznova aktiviraju stanje uzbune. Iznova i iznova, tjednima i mjesecima.
Sjećanja u međuvremenu blijede. Svjedoci koji su godinu ranije imali jasne, pouzdane iskaze – pred sudom koji dolazi godinu ili dvije kasnije – postaju nesigurniji. Ne zato što lažu, nego zato što je prošlo previše vremena. I upravo to odugovlačenje, koje sustav ne sankcionira, okrivljeniku može biti strateška prednost.
A on? On živi u stanu. Ide na posao. Čeka. Kupuje vrijeme. I zna, jer je naučio, da ako se pojavi na pravom ročištu, u pravom trenutku, sustav će to protumačiti kao urednost.
Sustav to zove zaštitom prava okrivljenika. Žrtva to zove životom koji je stao. Djeca to zovu gubitkom svega što je bilo normalno.
Nevidljivi rizik: što se može dogoditi u tih nekoliko mjeseci
Žrtva u sigurnoj kući vidljiva je posljedica. Ali dok je okrivljenik na slobodi, bez ikakvih ograničenja kretanja, bez nadzora – rizik nije ograničen samo na nju.
Može joj pristupiti. Fizički, digitalno, preko zajedničke djece ili poznanika. Može vršiti pritisak na svjedoke – izravno ili neizravno. Može počiniti novo kazneno djelo: prema istoj žrtvi, prema nekoj drugoj osobi, u potpuno drugom kontekstu.
Javnost toga nije svjesna. Nema registra, nema upozorenja, nema mehanizma koji prati što okrivljenik radi u tih 45, 60 ili 90 dana dok čeka ročište vijeća – a kamoli u mjesecima koji slijede do sljedeće rasprave. A ako se u tom međuvremenu dogodi novo kazneno djelo – taj novi postupak vodit će se odvojeno, kao da nema nikakve veze s prvim. Kao da procesna neučinkovitost nije stvorila uvjete u kojima se to moglo dogoditi.
Nitko neće odgovarati za taj vremenski prozor. Nitko ga ne evidentira. Nitko ga ne mjeri.
Koliko je kaznenih djela počinjeno u Hrvatskoj dok je počinitelju tekao drugi kazneni postupak, a on bio na slobodi bez nadzora? Tih podataka gotovo i nema.
Naš zakon je katastrofa – i to nije slučajno
Lako je reći da je zakon loš. Teže je razumjeti zašto je loš na ovaj specifičan način.
ZKP je izgrađen oko jednog legitimnog i neprikosnovenog straha: da nevin čovjek ne bude osuđen. Iz tog straha logično slijede procesne garancije, pretpostavka nedužnosti, pravo na obranu. Sve to stoji.
Ali iz tog legitimnog straha izveden je zaključak koji nije nužan: da okrivljenik u svakoj fazi postupka, bez obzira na to koliko je odmakao i koliko je dokaza prikupljeno, uživa jednaku razinu procesne zaštite. I da ta zaštita uvijek ima prednost pred brzinom reakcije koja bi zaštitila žrtvu.
Nitko nije postavio jednako ozbiljno suprotno pitanje: zašto brza sudska reakcija na neodazivanje isključuje pošteno suđenje? Zašto automatski uhidbeni nalog nakon neizvršenog dovođenja znači kršenje prava obrane?
Nigdje to ne piše. Osim u hrvatskoj pravnoj tradiciji koja se nikad nije ozbiljno suočila s tim pitanjem – jer nitko tko ima moć mijenjati zakon nije imao interes to učiniti.
Rezultat je sustav u kojemu policija ima veće ovlasti od suda. U kojemu je istraga stroža od suđenja. U kojemu što je postupak odmakao dalje – to je okrivljenik slobodniji u svom neodazivanju.
Što bi trebalo promijeniti
Rješenja nisu komplicirana. Komplicirana je politička i institucionalna volja da se provedu.
Zakonski rok za izvršenje naloga za dovođenje. Policija ne može imati neograničeno vrijeme. Rok od 15 dana s obvezom pisanog izvještaja sudu o razlozima neizvršenja bio bi minimalni standard koji danas ne postoji.
Automatski uhidbeni nalog ako dovođenje nije izvršeno u roku. Ne prijedlog vijeću koji čeka 60 dana – nego neposredna eskalacija s ročištem vijeća u kratkom, zakonski propisanom roku.
Selektivno odazivanje ne smije biti olakotna okolnost. Pojavljivanje okrivljenika isključivo na ročištu o istražnom zatvoru – nakon prethodnih izostanaka – mora se vrednovati kao obrazac ponašanja, a ne kao dokaz urednosti.
Evidencija vremenskih prozora slobode. Ako netko počini kazneno djelo dok mu teče drugi kazneni postupak, a bio je na slobodi zbog procesne neučinkovitosti – to mora biti vidljivo, mjerljivo i odgovorno.
Zaključak: čija su to prava?
Kazneni postupak ima jednu temeljnu svrhu: utvrditi istinu i izreći pravdu – i to u razumnom roku, za sve strane. Za okrivljenika, da ne bude neosnovano osuđen. Za žrtvu, da ne čeka godinama dok počinitelj slobodno hoda. Za javnost, da bude zaštićena od ponovljenih kaznenih djela.
Hrvatski ZKP je tu ravnotežu izgubio. Nije je izgubio u jednom trenutku, nego slojevima odluka, slojevima propuštenih reformi, slojevima šutnje pravne struke koja zna za ove rupe i ne govori o njima javno.
Žrtva nasilja u sigurnoj kući ne čeka apstraktnu pravdu. Ona čeka konkretnu odluku konkretnog suda u konkretnom predmetu. Svaki dan čekanja ima cijenu – psihološku, financijsku, egzistencijalnu. Djeca s njom plaćaju cijenu odluke koju nisu donijela.
Javnost ne zna da za to vrijeme počinitelj slobodno hoda. Nitko joj to ne govori. Nitko ne prati što on radi u tim mjesecima između neizvršenog naloga, ročišta vijeća i sljedeće rasprave koja dolazi – kada dođe.
I kad se na kraju pojavi pred vijećem – sustav mu to uračunava kao vrlinu.
To nije zaštita prava okrivljenika. To je sustavno zanemarivanje prava žrtve i sigurnosti javnosti. I dok god zakon to omogućuje – netko će to koristiti. Jer zašto ne bi?
Epilog: Luka Milovac, Drniš, 16. svibnja 2026.
Dok je ovaj tekst nastajao, Hrvatska je saznala ime koje sve gore napisano pretvara iz pravne analize u stvarnost.
Kristijan Aleksić – već osuđen za ubojstvo, već osuđen za obiteljsko nasilje – 2023. godine uhvaćen je s improviziranim vatrenim oružjem i streljivom. Optužnica je podignuta. Suđenje nije počelo. Šibenski sud nije smatrao da se radi o hitnom slučaju. Aleksić je ostao na slobodi. Bez istražnog zatvora. Bez mjera opreza. Optužnica za ilegalno oružje čekala je na sudu više od dvije i pol godine.
Dana 16. svibnja 2026. upucao je 19-godišnjeg maturanta Luku Milovca koji mu je dostavljao pizzu. Luka nije imao nikakve veze s Aleksićevom prošlošću, njegovim oružjem, njegovim sudskim predmetima. Bio je na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme – u zemlji u kojoj sustav čovjeka s takvim dosijeom ostavlja na slobodi jer predmet “nije hitan”.
Premijer je rekao da “sustav nije funkcionirao kako treba.” Ministar pravosuđa rekao je “Dosta je.”
Ali sustav jest funkcionirao. Funkcionirao je točno onako kako je građen – sporo, bez automatskih mehanizama eskalacije, bez rokova, bez odgovornosti za neizvršene naloge. Luka Milovac platio je tu arhitekturu životom.
Koliko je još Luka?
Zaključak
Žrtva nasilja u sigurnoj kući ne čeka apstraktnu pravdu. Ona čeka konkretnu odluku konkretnog suda u konkretnom predmetu. Svaki dan čekanja ima cijenu – psihološku, financijsku, egzistencijalnu. Djeca s njom plaćaju cijenu odluke koju nisu donijela.
Javnost ne zna da za to vrijeme počinitelj slobodno hoda. Nitko joj to ne govori. Nitko ne prati što on radi u tih 60 dana između neizvršenog naloga za privođenje i ročišta vijeća.
To nije zaštita prava okrivljenika. To je sustavno zanemarivanje prava žrtve i sigurnosti javnosti. I dok god zakon to dopušta – netko će to koristiti.
Autor: I.P.
Odgovori