Hrvatska danas obilježava Svjetski dan beskućnika, a istodobno ne provodi vlastiti zakon koji bi obitelji s djecom trebao čuvati od ulice i od razdvajanja.
Prigodne izjave, posjeti pučkim kuhinjama i fotografije s volonterima svake se godine ponavljaju 10. listopada. Rijetko se postavlja pitanje odakle beskućnici dolaze.
Beskućništvo ne nastaje preko noći: ono je posljednja karika lanca deložacija bez alternative, naknada koje ne pokrivaju ni najam, sporih upravnih postupaka i institucija koje šute.
Država koja taj lanac održava ne može se predstavljati kao njegova žrtva. A dokumenti pokazuju da obveze postoje – samo se ne izvršavaju.
Što kaže zakon
Zakon o socijalnoj skrbi izričito obvezuje gradove i županije da obitelji s maloljetnom djecom osiguraju krov nad glavom. Članak 291. stavak 3. propisuje da su jedinice lokalne i područne samouprave, kada takva obitelj u kriznoj situaciji ostane bez doma i ne može sama osigurati smještaj, dužne osigurati joj smještaj u socijalnom stanu ili na drugi način. Svrha odredbe navedena je u samom zakonu: spriječiti odvajanje djece od odraslih članova obitelji.
To nije preporuka ni program ovisan o proračunskim mogućnostima. To je zakonska dužnost.
Uz to, skrb o beskućnicima u nadležnosti je velikih gradova i gradova sjedišta županija, koji su dužni u proračunu osigurati sredstva za prihvatilišta, prenoćišta i pučke kuhinje.
Grad Zagreb je na temelju čl. 291. st. 3. donio poseban Program osiguravanja smještaja obiteljima s maloljetnom djecom u kriznim situacijama. Pitanje je koliko je drugih gradova, uključujući Rijeku, tu obvezu uopće pretvorilo u opći akt.
Što se događa u praksi
U praksi obveza iz čl. 291. st. 3. često se ni ne aktivira, jer prvi korak – preporuku za stambeno zbrinjavanje – Hrvatski zavod za socijalni rad odbija izdati, kao i uputnice za nužni smještaj.
Kapaciteti su ionako simbolični. Prema podacima Ministarstva iz 2023., u cijeloj Hrvatskoj djeluje 16 pružatelja usluga smještaja za beskućnike, ukupnog kapaciteta 433 mjesta. Ni veliki gradovi nemaju dovoljno mjesta, a obiteljskih jedinica gotovo da i nema.
Oni koji mjesto i dobiju ostaju u nužnom smještaju dulje nego što je predviđeno, jer nakon njega nema kamo. Smještaj je popunjen, gradskih i državnih stanova za ovu namjenu nema, a izlazna strategija ne postoji.
Najteža posljedica pogađa djecu. Zabilježeni su slučajevi u kojima su djeca izdvojena iz obitelji i udomljena zato što roditelji nisu imali gdje stanovati. To je točno ono što je čl. 291. st. 3. trebao spriječiti.
Kad država hoće, može
Da država zna osigurati stan kada je na to obvezana, pokazuje smještaj osoba kojima je odobrena međunarodna zaštita.
Prema Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, azilant i stranac pod supsidijarnom zaštitom imaju pravo na smještaj najduže dvije godine. Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje sklapa ugovor o najmu ili podnajmu stambene jedinice, a sredstva se osiguravaju u državnom proračunu.
Ovdje nije sporno pravo azilanata na smještaj – to je međunarodna obveza. Sporna je razlika u izvršenju.
Jedna obveza ima tijelo, novac, rok i ugovor. Druga ima samo tekst zakona.
Rješenja koja ne dosežu najugroženije
Vlada se kao odgovorom na stambenu krizu hvali Programom priuštivog najma, ali on obitelji u nužnom smještaju ne rješava.
Na prvi javni poziv stiglo je 1.315 prijava, a najmoprimcima je dostupno 435 nekretnina. Iz Rijeke je stiglo 77 prijava. Od 329 obnovljenih stanova u državnom vlasništvu većina je namijenjena zaštićenim najmoprimcima. Prva useljenja bila su najavljena za kraj ljeta 2026.
Model uz to pretpostavlja redovan prihod: najamnina ne smije prelaziti 30 posto mjesečnih prihoda kućanstva. Obitelj koja je ostala bez doma ne može čekati listu prvenstva, bodovanje i useljenje mjesecima kasnije.
Država raspolaže i stambenim fondom na potpomognutim područjima. Zakon o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima kao ciljane skupine navodi i socijalno najugroženije, a jedan od modela je najam obiteljske kuće u državnom vlasništvu. Mehanizam, dakle, postoji. Ne koristi se za obitelji kojima prijeti razdvajanje.
Ministar i struka: isti dan, dvije slike
Na sam Svjetski dan beskućnika ministar Alen Ružić posjetio je riječku udrugu Depaul Hrvatska i poručio da sustavi “moraju pronaći put do čovjeka”. U osobnoj objavi naglasio je da zdravstvo, socijalna skrb, stanovanje i zapošljavanje moraju djelovati povezano te da je odgovornost države pomoći ljudima da ne izgube dom.
Službena objava Ministarstva povodom posjeta zadržala se na istom tonu: dom je opisan kao sigurnost i osjećaj pripadnosti, čija se važnost vidi tek kad se izgubi. Ni u jednoj od dviju objava nema spomena zakonske obveze, nadzora nad njezinim izvršavanjem ni konkretne mjere.
To je točan opis onoga što čl. 291. st. 3. ZSS-a već propisuje. Nadzor nad provedbom socijalne skrbi pritom je u nadležnosti upravo njegova ministarstva.
Istog dana, u raspravi na društvenim mrežama, stručna udruga socijalnih radnika potvrdila je da obveza postoji, ali da je njezina provedba u praksi “jako teško ostvariva”. Prema njihovu objašnjenju:
• Grad Rijeka nema dovoljno raspoloživih stanova za takve situacije.
• Prihvatilište za beskućnike ne prima obitelji s djecom, a ni prihvatilište ni nužni smještaj nisu primjereno rješenje.
• Grad sufinancira najam uz propisane uvjete, što ne jamči da će obitelj pronaći stan.
• Pri dodjeli stanova Grad mora poštovati listu prioriteta i procjenjivati mogućnost redovitog plaćanja najamnine i režija.
Udruga predlaže da se najprije stvore stvarni uvjeti za provedbu, a uloge institucija definiraju protokolom o postupanju.
Prijedlog protokola je razuman. No zakon obvezu ne uvjetuje raspoloživim stanovima: formulacija “ili na drugi način” upravo pokriva situaciju kada socijalnog stana nema. Kriterij solventnosti ne može se primjenjivati na obitelj u kriznoj situaciji, jer bi time odredba izgubila smisao.
Ključna karika je Hrvatski zavod za socijalni rad. U upravnom sporu protiv Grada Rijeke utvrđeno je da HZSR ima obvezu dati preporuku jedinici lokalne samouprave za stambeno zbrinjavanje, a jedinica lokalne samouprave na temelju nje mora donijeti odluku o davanju stana izvan liste prioriteta. Ipak, HZSR u praksi tvrdi da nije nadležan za stambeno zbrinjavanje – upravo onda kada bi trebao izdati preporuku.
Istodobno su se za Program priuštivog najma “našle” stotine nekretnina, dok socijalno ugrožene obitelji i dalje čekaju na listama.
Zaključak
Beskućništvo obitelji s djecom u Hrvatskoj nije posljedica nedostatka propisa, nego njihova neizvršavanja. Zakon jasno kaže tko je dužan osigurati smještaj i zašto. Država je pokazala da zna organizirati stan, ugovor i financiranje kada to mora. Kada iste obveze prema vlastitim građanima ostanu na papiru, Svjetski dan beskućnika postaje obilježavanje posljedica politike koja ih proizvodi.
Autor: I.P.
Odgovori