Institut posebnog skrbnika, reguliran člancima Obiteljskog zakona (OBZ), u praksi je pretvoren u automatski procesni mehanizam koji suspendira zakonsko zastupstvo roditelja bez zakonske osnove za tu suspenziju. Posebni skrbnici – diplomirani pravnici bez pedagoške ili psihološke kompetencije – redovito prekoračuju svoja ovlaštenja prikupljanjem mišljenja djeteta, prepisuju mišljenja centara za socijalnu skrb te se ne pojavljuju na ročištima. Ovaj komentar argumentira da takva praksa krši OBZ, Ustav Republike Hrvatske, Europsku konvenciju o ljudskim pravima i UN Konvenciju o pravima djeteta, te predlaže konkretne zakonodavne izmjene.
Od zaštitnog instrumenta do automatskog refleksa
Zastupa li poseban skrbnik doista interese djeteta ili u pojedinim slučajevima postaje instrument isključivanja roditelja iz postupka?
Posebni skrbnik osmišljen je kao procesni instrument zaštite djeteta u situacijama kada između djeteta i njegovih zakonskih zastupnika – roditelja – postoji stvaran sukob interesa. Logika je jasna: ako su oba roditelja u sporu, niti jedan od njih ne može nepristrano zastupati dijete.
Međutim, ono što je zamišljeno kao iznimka postalo je pravilo. U sudskoj praksi posebni skrbnik se postavlja gotovo mehanički, bez ikakve prethodne ocjene postoji li u konkretnom slučaju uopće sukob interesa između roditelja i djeteta. Posljedica je paradoksalna: instrument osmišljen da zaštiti dijete od instrumentalizacije stvorio je novog aktera koji:
• nema stvarni uvid u djetetov život i obiteljske okolnosti
• nije odgovoran za kvalitetu svog rada prema bilo kojoj instituciji
• čije se mišljenje u praksi tretira kao odlučujuće, bez mogućnosti osporavanja metodologije
• redovito prekoračuje zakonska ovlaštenja
A roditelj koji je jedini koji zaista poznaje dijete sveden je na stranku čije se tvrdnje tretiraju kao pristrane po definiciji.
Roditelji djeteta nisu ovlašteni uz posebnog skrbnika poduzimati radnje u postupku u ime djeteta.
Pravni okvir: što zakon zapravo kaže
Sud je taj koji odlučuje – i to je imperativna norma
Članak 5. OBZ-a propisuje da je sud dužan po službenoj dužnosti utvrditi sve činjenice relevantne za dobrobit djeteta. Ovo nije ovlaštenje – to je obveza. Sud već raspolaže svim instrumentima potrebnim za donošenje odluke:
• vještačenje ovlaštenih stručnjaka (psihologa, pedijatara, dječjih psihijatara)
• saslušanje stranaka i svjedoka
• uvid u svu relevantnu dokumentaciju
• slobodna ocjena dokaza
Članak 265. OBZ-a: sud može, ali ne mora – zatražiti mišljenje stručnjaka. Posebni skrbnik nije supstitut za sudsku ocjenu. On je procesni zastupnik, ne stručni savjetnik. A u praksi funkcionira kao ni jedno ni drugo.
Suspenzija zakonskog zastupstva bez zakonske osnove
Roditelj je zakonski zastupnik djeteta po sili zakona, sukladno članku 91. OBZ-a. Da bi mu se ta uloga oduzela, potrebna je sudska odluka o lišenju roditeljske skrbi prema člancima 165. i dalje OBZ-a, donijeta u zasebnom, kontradiktornom postupku.
Postavljanjem posebnog skrbnika u redovnom obiteljskopravnom postupku – bez ikakve odluke o roditeljskoj skrbi – sud faktički suspendira zakonsko zastupstvo bez zakonske osnove za tu suspenziju. Ovo je ultra vires djelovanje koje se skriva iza procesne tehnike.
Iz članka 6. i 8. Europske konvencije o ljudskim pravima jasno proizlazi da oduzimanje procesne uloge roditelja bez kontradiktornog postupka upravo o tom pitanju predstavlja samostalnu povredu konvencijskih prava.
Prema hrvatskom Obiteljskom zakonu, dijete je stranka u postupcima koji se odnose na roditeljsku skrb, a zastupa ga poseban skrbnik. Roditelj više ne može poduzimati radnje u ime djeteta u tom postupku.
Ključna pravna greška: posebni skrbnik prikuplja mišljenje djeteta
Tko je ovlašten za prikupljanje mišljenja djeteta
Ovo je centralno pitanje cijele analize. Članak 12. UN Konvencije o pravima djeteta jamči djetetu pravo da izrazi mišljenje u svim postupcima koji ga se tiču – ali kroz osobu koja ima kompetenciju za rad s djetetom. Članak 87. OBZ-a obvezuje sud da omogući djetetu izražavanje mišljenja na njemu primjeren način, uvažavajući dob i zrelost.
Razgraničenje nadležnosti je jasno:
➡️ Procesno zastupanje djeteta → posebni skrbnik (pravnik)
➡️ Prikupljanje mišljenja djeteta → ovlašteni stručnjak (psiholog, socijalni pedagog)
➡️ Ocjena djetetove dobrobiti → sud, na temelju vještačenja
➡️ Odluka → isključivo sud
Posebni skrbnik smije legitimno djelovati isključivo u prvoj kategoriji. Kada prijeđe u drugu – a to u praksi redovito čini – djeluje izvan svojih zakonskih ovlaštenja.
Posebni skrbnici djeluju kroz Centar za posebno skrbništvo te imaju javne ovlasti zastupanja djece pred sudovima i drugim tijelima.
Nezakoniti dokaz kao osnova presude
Ako posebni skrbnik u svom izvješću sudu iznosi mišljenje djeteta koje je sam prikupio, to izvješće:
• nije vještačenje – nije ga proveo ovlašteni stručnjak u propisanom postupku
• nije iskaz djeteta – nije ga uzeo sud u skladu s člankom 87. OBZ-a
• nije formalni dokaz – nema procesnu vrijednost dokaza u smislu ZPP-a
Radi se o neformalnom hearsayu bez dokazne vrijednosti. Sud koji tu izjavu uzme kao relevantnu činjenicu krši pravila o dokazima i slobodnoj ocjeni dokaza – jer ocjenjuje dokaz koji formalno ne postoji kao dokaz.
Svaka presuda koja se oslanja na ‘mišljenje djeteta’ sadržano u izvješću posebnog skrbnika – pravnika bez pedagoške ili psihološke kompetencije – počiva na nezakonitom dokazu. To je valjan žalbeni razlog i potencijalni razlog za ustavnosudsku ocjenu.
Praksa: tri sustavna propusta
Prepisivanje mišljenja HZSR-a
U značajnom broju slučajeva posebni skrbnik u svom izvješću sudu doslovno prepisuje mišljenje centra za socijalnu skrb, nastalo u drugom kontekstu, za druge svrhe, u drugom vremenskom trenutku. Ovo nije samo lošа praksa – ovo je propust u obavljanju procesne dužnosti.
HZSR provodi procjene prema vlastitim standardima i za vlastite svrhe. Ta procjena nije vještačenje za sudski postupak, nije kontradiktorni dokaz koji stranka može osporavati, i često nije ni aktualna u trenutku kad je posebni skrbnik koristi.
Izostanak s ročišta
Posebni skrbnik koji se ne pojavljuje na ročištu nije prekinuo zastupanje djeteta – dijete u tom trenutku nema nikakvog zastupnika. Ni OBZ ni ZPP ne propisuju sankciju za ovaj propust, što ga čini sustavnim, a ne iznimnim pojavom.
Službeno, poseban skrbnik zastupa isključivo dijete i njegov najbolji interes, a ne interese roditelja
Primjena u medicinskim i sličnim postupcima
Najoštrijim slučajem prekoračenja instituta treba smatrati njegovu primjenu u postupcima koji se tiču medicinskog liječenja ili obrazovnih odluka, kada između roditelja i djeteta ne postoji nikakav sukob interesa – roditelj zapravo vrši roditeljsku skrb zastupajući djetetove interese.
U tim situacijama ne postoji zakonska osnova za uključivanje posebnog skrbnika. Ako roditelj sudu predočuje medicinsku dokumentaciju i mišljenje liječnika, a postoji suglasnost oko predloženog tretmana, nema sukoba interesa koji bi zahtijevao posebnog zastupnika.
Uključivanje HZSR-a i posebnog skrbnika u takve postupke bez konkretne indicije ugroženosti djeteta moguće je kvalificirati kao nerazmjerno zadiranje u privatni i obiteljski život, protivno testu nužnosti iz članka 8. EKLJP-a.
Zakonom su predviđeni pravni lijekovi protiv odluke o imenovanju posebnog skrbnika, ali praksa pokazuje da roditelji često teško utječu na sadržaj zastupanja koje skrbnik poduzima u ime djeteta.
Međunarodni pravni standardi koje Hrvatska ne ispunjava
Europski sud za ljudska prava je u više navrata utvrdio da samo formalno postavljanje skrbnika bez stvarnog ispitivanja djetetovog mišljenja krši članak 8. EKLJP-a. Hrvatska te presude implementira sporo i selektivno.
Relevantni međunarodni okvir koji trenutna praksa krši:
• Članak 8. EKLJP – pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života
• Članak 6. EKLJP – pravo na pravično suđenje (uključuje pravo roditelja da aktivno sudjeluje u postupku)
• Članak 24. Povelje EU o temeljnim pravima – prava djeteta
• Članak 7. Povelje EU – pravo na privatni i obiteljski život
• Članak 12. UN Konvencije o pravima djeteta – pravo djeteta da bude stvarno, a ne formalno saslušano
Formalno postavljanje posebnog skrbnika koji ne razgovara s djetetom ili koji prepisuje tuđe procjene ne zadovoljava standard stvarnog saslušanja koji zahtijeva članak 12. KPD-a. Dijete u takvom sustavu nije saslušano – ono je reprezentirano bez glasa.
Sustavni rizici
🔹 Nedostatak neposredne odgovornosti prema roditeljima
🔹 Ograničena mogućnost provjere rada skrbnika
🔹 Dugotrajni postupci
🔹 Neravnopravnost procesnih pozicija roditelja
🔹 Mogućnost udaljavanja djeteta od jednog roditelja bez učinkovite pravne zaštite
Putevi promjene
Zakonodavna promjena može doći kroz više kanala:
✔️ Vladina inicijativa – Ministarstvo pravosuđa priprema nacrt izmjena OBZ-a koji prolazi redovnu saborsku proceduru.
✔️ Saborska inicijativa – svaki zastupnik ima pravo zakonodavne inicijative sukladno članku 84. Ustava.
✔️ Građanska inicijativa – 10.000 potpisa sukladno članku 87. Ustava obvezuje Sabor na razmatranje.
✔️ Ustavni sud – zahtjev za ocjenu ustavnosti OBZ-a može podnijeti svaka osoba kojoj je norma primijenjena i kojoj je time povrijeđeno ustavno pravo, Pravobranitelj za djecu ili 1/5 saborskih zastupnika.
ESLJP — presuda koja utvrđuje sustavnu povredu u postupcima s posebnim skrbnicima stvara međunarodnu obvezu zakonodavnog usklađivanja. Hrvatska ima i ranijih presuda u obiteljskopravnim predmetima koje je morala implementirati.
Ukidanje bez zamjene: funkcije koje već postoje
Institut posebnog skrbnika nije moguće reformirati jer njegova temeljna greška nije u implementaciji – nego u dizajnu. Posebni skrbnik je dio sustava od kojeg dijete treba zaštititi. Sud je već zakonski obvezan štititi interes djeteta po službenoj dužnosti, sukladno članku 5. OBZ-a. Ako sud tu obvezu ozbiljno ispunjava – a to je njegova imperativna norma, ne diskrecija – dodatni zastupnik nije potreban.
Uz to, u sustavu već postoji multidisciplinarni stručni tim HZSR-a koji se sastoji od socijalnog radnika, psihologa i pravnika, zakonski ovlašten za pribavljanje mišljenja djeteta i procjenu obiteljskih okolnosti. Posebni skrbnik funkcionalni je duplikat bez dodane vrijednosti koji troši proračunska sredstva.
Preraspodjela funkcija koja slijedi iz postojećeg pravnog okvira:
Mišljenje djeteta – pribavlja isključivo ovlašteni sudski vještak, psiholog ili socijalni pedagog, neovisan o HZSR-u, imenovan s liste sudskih vještaka, u kontradiktornom postupku koji stranka može osporavati.
Procjena obiteljskih okolnosti – u nadležnosti stručnog tima HZSR-a kada je relevantna, kao formalni dokaz koji se može osporavati pred sudom.
Zaštita interesa djeteta u postupku – sud, po službenoj dužnosti. Roditelj ostaje zakonski zastupnik sve dok ne postoji sudska odluka o lišenju roditeljske skrbi donesena u zasebnom, kontradiktornom postupku.
Odluka – isključivo sud.
Ova preraspodjela ne stvara pravnu prazninu. Ona samo imenuje ono što zakon već propisuje – i uklanja posrednika koji tu prazninu simulira kako bi opravdao vlastito postojanje.
Zaključak
Zaštita prava djeteta ne smije rezultirati ukidanjem prava roditelja na djelotvorno sudjelovanje u postupku. Pravo djeteta i pravo roditelja nisu suprotstavljena prava, već međusobno povezana ljudska prava.
Posebni skrbnik u sadašnjem obliku nema kompetenciju za ono što radi. Nema funkciju koju ne pokriva već postojeći zakonski okvir. I troši proračunska sredstva bez mjerljive zaštitne vrijednosti za dijete.
Sud je zakonski obvezan štititi interes djeteta po službenoj dužnosti. Stručni tim HZSR-a već je ovlašten za pribavljanje mišljenja djeteta. Ovlašteni sudski vještak već postoji kao instrument za slučajeve koji zahtijevaju stručnu procjenu. Roditelj je zakonski zastupnik djeteta sve dok to nije promijenjeno sudskom odlukom u zasebnom postupku.
Posebni skrbnik nije popunio pravnu prazninu. On ju je simulirao – i na toj simulaciji izgradio institucionalni položaj koji sada reproducira sam sebe, na štetu djece koju pretendira štititi.
Ukidanje instituta posebnog skrbnika nije radikalan korak. To je povratak na ono što zakon već kaže: sud odlučuje, stručnjaci daju stručna mišljenja, roditelj zastupa dijete dok god mu to pravo nije oduzeto zakonom propisanim putem.
Mnogim roditeljima koji danas sjede u sudnicama – s dokumentacijom, s dokazima, s poznavanjem vlastite djece – rečeno je da njihov glas nije dovoljan. Da dijete treba nekoga drugog. Nekoga tko ga je vidio trideset minuta. Nekoga tko je prepisao tuđe mišljenje. Nekoga tko se možda nije ni pojavio.
Pravo na obiteljski život i pravo na pravično suđenje ne prestaju čim roditelj uđe na vrata sudnice. Sustav koji to ignorira – i koji za to izdvaja proračunska sredstva – ne štiti dijete. On štiti svoju vlastitu inerciju.
To nije zaštita djeteta. To je zaštita sustava od roditelja.
Autor: I.P.
Odgovori