Portal ReStart

Kad građanska inicijativa ne može odgovoriti na legitimni upit, posegne za metodama koje dijeli s onima od kojih traži odgovornost.

Postoji stara tehnika upravljanja grupama: zavadi pa vladaj. Ne treba je izmišljati. Treba je samo prepoznati – i onda, kada je uočiš unutar pokreta koji se bori za ista načela koja navodno zastupate zajedno, imenovati je glasno.

O selektivnoj solidarnosti i cijeni jednog upita

Dana 31. svibnja 2026. podijelila sam objavu inicijative koja se bavi zaštitom djece i roditeljskih prava. Uz dijeljenje sam postavila jedan upit: zašto ista inicijativa nije javno podržala majku kojoj se pred očima javnosti pokušalo oduzeti dijete bez pravomoćne ovrhe slučaj koji Portal ReStart prati i dokumentira već dulje vrijeme, koji je potvrđen od strane policije i o kojemu postoji objavljeni novinarski tekst.
Odgovor koji sam dobila nije bio objašnjenje. Bio je napad.

Što se točno dogodilo

Portal ReStart objavio je tekst o koordiniranoj akciji nad majkom djetetom, provedenoj temeljem građanske sudske mjere kaznenim putem – slučaj koji je bio javno vidljiv danima, s jasnim elementima kršenja pravomoćne sudske odluke.

Alexandra Hana Dorić objavila je snažan tekst o sustavu koji krši prava djece i roditelja. O oduzimanju djece protivno pravomoćnoj sudskoj odluci. O tome kako institucije pronalaze bočne ulaze kada ne mogu proći kroz vrata zakona. Tekst koji je dotaknuo mnoge.
U tom tekstu nema ni retka o majci koja je u trenutku objave bila u istražnom zatvoru – uhićena jer je pokušala spriječiti oduzimanje djece protivno pravomoćnoj sudskoj odluci. Slučaj javno vidljiv danima. Identičan onome o čemu tekst govori.
Uz dijeljenje objave Alexandrе Hane Dorić, objavljene uz potpis Inicijative Tražimo postupanja, dodala sam tekst:
“Unatoč osobnim svjedočanstvima ova inicijativa nije podržala majku kojoj se pred očima javnosti pokušalo oduzeti dijete bez pravomoćne ovrhe, a kad nije uspjelo uhićena je i zadržana 30 dana u istražnom zatvoru. Unatoč poznavanju takvog sustava, ostali su u tišini punoj sumnji, osuda i pitanja… Dok mi tražimo mane drugima, oni pobjeđuju… Zavadi pa vladaj — tehnika koja im vrlo dobro ide.”
A ispod originalne Alexandrine objave, u komentarima, postavila sam jedan upit inicijativi:
“I unatoč tome niste spremni podržati roditelje kojima se to javno događa? Vrlo zanimljivo…”
Jedna rečenica. Legitiman upit. Bez osobnih napada.

Moja objava nije sadržavala uvrede, nije imenovala počinitelje, nije napadala majku o čijem je slučaju inicijativa objavila svoju originalnu objavu.

Što je uslijedilo

Na taj jedan upit reagiralo je pet osoba. Nitko od njih nije odgovorio na pitanje.

Dominik Kovač – koji nije član inicijative i koji inače podržava teme o kojima Portal ReStart izvještava – optužio me da pišem tekstove umjetnom inteligencijom, insinuirao da sam pravomoćno osuđena za zlostavljanje vlastite djece, te tvrdio da mi udruge za zaštitu žrtava nasilja “trebaju zabraniti pristup”. Sve to bez ikakvih dokaza, bez prethodnog razgovora, i u kontekstu u kojemu nisam njemu osobno uputila nikakav upit.

Od upita do klevete
Kada argumenti ne postoje, ostaju laži.
Dominik Kovač javno je tvrdio da sam pravomoćno osuđena za zlostavljanje djeteta. Ta tvrdnja je neistinita. Javna objava neistinite tvrdnje kojom se nekome pripisuje kazneno djelo ima naziv – kleveta.
Činjenica da je razmjena koja je počela jednim upitom inicijativi eskalirala do te razine govori više od bilo kojeg odgovora koji sam mogla dati.

Alexandra Hanna Dorić, autorica originalne objave – koja je pisala o vlastitoj situaciji, o sebi kao majci kojoj su oduzeta djeca – tvrdila je da sam “kontaminirala njen uradak” i da skupljam lajkove na njenoj objavi. Ista osoba koja je tog jutra napisala potresni tekst o tome kako sustav lomi majke – poslijepodne, za drugu majku u istovjetnoj situaciji, izjavljuje da je ne zanima. To nije klizanje u iskrenost. To je razotkrivanje.
U prepisci se pojavio i Alexandrin suprug Božidar Dorić – bez da mu je itko uputio upit. Njegova pojava nije slučajnost: ovo je prestalo biti rasprava između aktivista i postalo koordinirana obiteljsko-grupna reakcija na jedan novinarski upit.
Karakteristično je i to što se Alexandra prema osobi s kojom je ranije imala trvenja – u istoj prepisci – postavila srdačno i pomirljivo, s podrškom i srcima. Prema osobi koja je postavila kritičan upit: koordinirani napad. Pred različitim publikama, različito lice. To nije emocija. To je strategija.
Maja Franić-Barišić priključila se s moralnim osudama i tvrdnjama o nedostatku empatije – bez da je ikada odgovorila na sadržaj mog upita.

Više pokušaja opravdanja
Alexandra Hana Dorić u više navrata pokušala se opravdati za šutnju inicijative. Tvrdila da je inicijativa dijelila objave o tom slučaju, no nikad nije odgovorila na više puta postavljen upit: možete li navesti konkretno koju je objavu inicijativa dijelila, kada i na kojem profilu?
Kao dodatno opravdanje poslužio joj je i komentar Maje Franić-Barišić – da Alexandra u tom trenutku nije mogla reagirati jer je sama proživljavala vlastitu traumu. To je možda ljudski razumljivo kao objašnjenje za Alexandrinu osobnu šutnju. Ali inicijativa nije jedna osoba. I to objašnjenje nije dano kao odgovor na upit – dano je naknadno, kao zakašnjelo opravdanje za kolektivnu šutnju koja ostaje neobjašnjena.
Na kraju je stigao jedini iskren odgovor u cijeloj razmjeni. Alexandra Hana Dorić dodala je da joj se, citiram doslovno, “jebe za DOJILICu i njene muke” jer su njezine “SEDMEROSTRUKO VECE.”
Tu je razmjena dobila svoj prirodni kraj. Nije ga trebalo komentirati.

Vrijedi samo podsjetiti: obratila sam joj se osobno po saznanju da su njezina djeca oduzeta. Odlučila je ostati u šutnji. To je njezino pravo. Ali u kontekstu optužbi o nedostatku empatije – vrijedi zabilježiti.

Dozvola za pisanje
Alexandra Hana Dorić završila je razmjenu rečenicom: “Pustiti ću te da budeš uvjerena u to što pišeš.”
Srećom, dozvola za pisanje ne ovisi o njoj.

Pitanje koje nitko nije htio čuti

Moje izvorno pitanje ostalo je bez odgovora do kraja prepiske. Umjesto toga, inicijativa i njeni podržavatelji odabrali su strategiju koja je poznata svakome tko prati javni diskurs: kad nemaš argumenata, napadni osobu koja pita.
Postavlja se legitimno pitanje: bi li se ista dinamika odvila da je identičan upit postavio novinar s većeg portala, s tisućama pratitelja ili institucionalnom pozadinom? Odgovor je gotovo sigurno: ne. Jer institucija ili veći medij nosi prijetnju vidljivošću. Manji, neovisni medij – posebno ako ga vodi žena koja se usudi postavljati pitanja unutar “savezničkog” prostora – laka je meta.
To nije spekulacija. To je obrazac koji se ponavlja: u politici, u medijima, u nevladinom sektoru i – kao što ovaj slučaj pokazuje – u građanskom aktivizmu.

Kleveta nije slučajnost

Insinuacija o pravomoćnoj osuđenosti za zlostavljanje djeteta nije pogreška u komunikaciji. To je kleveta u pravnom smislu –  tvrdnja o počinjenom kaznenom djelu koja je neistinita, izgovorena javno, s ciljem narušavanja ugleda.
Ironija je potpuna: Dominik Kovac inače podržava iste teme o kojima pišem – zaštitu djece, kritiku sustava socijalne skrbi, roditeljska prava. No čim se našao u situaciji u kojoj je trebalo odgovoriti na novinarski upit, posegnuo je za instrumentarijem koji dijeli s institucijama koje kritizira: diskreditacijom, insinuacijom i napadom na izvor.
Sustav koji se bori protiv sustava, a djeluje njegovim metodama – nije protuteža. Nastavak je.

Ono što se dogodilo u toj razmjeni nije iznimka. To je simptom. Civilno društvo u Hrvatskoj fragmentirano je po osobnim lojalnostima, a ne po načelima. Sustav to zna. Sustav to koristi.

Inicijativa Tražimo postupanja objavila je tekst o sustavu koji krši prava djece i roditelja. Na upit zašto nije podržala identičan slučaj koji je bio javno vidljiv – uslijedila je diskreditacija, kleveta i “jebe mi se.”
Zavadi pa vladaj ne funkcionira samo odozgo prema dolje. Funkcionira i horizontalno – između nas. I svaki put kada na legitiman upit odgovorimo napadom umjesto refleksijom, sustavu dajemo još jednu pobjedu.

Zavadi pa vladaj: mehanizam koji funkcionira i u civilnom prostoru
Hrvatska ima sustav koji pobjeđuje već trideset godina. Ne pobjeđuje isključivo silom i korumpiranošću institucija. Pobjeđuje i zbog toga što oni koji bi mu trebali biti protuteža troše energiju na međusobno razaranje.
Ono što se odvilo u ovoj prepisci nije iznimka. To je pravilo. Inicijative koje dijele isti cilj ne surađuju – natječu se za vidljivost, za “vlasništvo” nad temama i slučajevima, za autoritet koji ne dolazi iz znanja i istraživanja, nego iz broja pratitelja i emotivnog kredibiliteta traume.
Pitanje zašto inicijativa nije podržala konkretnu majku nije napad na tu majku. Nije ni napad na inicijativu. To je pitanje o selektivnosti solidarnosti – pitanje koje bi svaka zrela organizacija trebala moći primiti, razmotriti i na koje bi trebala odgovoriti argumentima, a ne pljuvačnicom.
Umjesto toga, dobila sam potvrdu onoga o čemu pišem: dok mi tražimo mane jedni u drugima, sustav pobjeđuje. Uvijek.

Portal ReStart nastavlja pratiti slučaj koji je bio povod mog upita – i svaki drugi slučaj koji zadovoljava novinarske standarde dokumentacije, provjere i javnog interesa. Nastavlja postavljati neugodna pitanja – institucijama, ali i onima koji tvrde da ih kontroliraju.
Što se tiče kleveta izgovorenih u ovoj prepisci – bit će dokumentirane i proslijeđene nadležnim tijelima. Ne iz osvete. Nego zato što svaka kleveta, bila izgovorena od strane dužnosnika ili anonimnog aktivista na Facebooku, zaslužuje isti tretman: pravni odgovor i javni zapis.
Solidarnost koja se gasi na prvom neugodnom pitanju nije solidarnost. To je brand.

Do trenutka objave ovog teksta, Alexandra Hana Dorić nije odgovorila na novinarski upit: može li navesti konkretno koju je objavu inicijativa dijelila, kada i na kojem profilu. Umjesto odgovora, na svom je profilu podijelila sliku s porukom: “Ako vas netko pljuje… znači da ste preveliki zalogaj za njega i ne može vas progutati.” uz glazbu: Bee Gees – Stayin’ Alive.
Osoba koja je u prepisci organizirala koordiniranu diskreditaciju zbog jednog novinarskog upita – dva sata kasnije pozicionirala se kao žrtva napada. Agresor koji postaje mučenik: to nije nova pojava. Ali rijetko se odvija ovako transparentno, s vremenskim žigom i javnim zapisom.
Ako je moje pitanje bio preveliki zalogaj – nije problem u veličini zalogaja. Problem je u tome što inicijativa koja govori u ime svih roditelja nije bila u stanju odgovoriti na jedno pitanje bez da posegne za klevetom, diskreditacijom i self-pityjem.

Autor: I.P.