Ministarstvo pravosuđa i upravna inspekcija proslijedili su moj prigovor na rad Hrvatskog zavoda za socijalni rad upravo toj instituciji koju prijavljujem. Takva praksa poništava samu svrhu nadzora: institucija koja je predmet pritužbe postaje istodobno i njezin sudac.
U dopisu koji sam zaprimila, Hrvatski zavod za socijalni rad (HZSR) zaključuje da Područni ured Rijeka „postupa sukladno važećim zakonima i podzakonskim aktima“. No taj zaključak temelji se isključivo na internom izvješću Zavoda – bez ikakve neovisne provjere, bez razgovora s korisnikom, bez uvida u stvarne okolnosti koje su predmet pritužbe.
U prigovoru sam navela višegodišnje uskraćivanje informacija, pritiske, manipulacije i prijetnje koje su imale izravne posljedice na mene i moje dijete. Umjesto da se ispita zakonitost postupanja, institucija se brani statistikom: brojem zahtjeva, odbijenica i formalnim pozivanjem na „nedostavljenu dokumentaciju“. Time se odgovornost prebacuje na korisnika, a sustav ostaje netaknut.
Takav model nadzora stvara zatvoreni krug bez izlaza.
Građanin prijavljuje instituciju – institucija sama sebe ocjenjuje – i zaključuje da je sve u redu.
Nema vanjske kontrole, nema zaštite, nema odgovornosti.
Posebno je zabrinjavajuće što se u ovom slučaju radi o postupanjima koja se tiču najosjetljivijih prava – prava djeteta. Kada sustav koristi ta prava kao sredstvo pritiska, to više nije administrativni propust, nego institucionalno nasilje.
Ovo nije izolirani slučaj, nego simptom šireg problema: nadzor koji ne nadzire, sustav koji štiti sam sebe, i građane koji ostaju bez zaštite.
Vrijeme je da se uspostavi neovisni nadzor nad radom socijalnih institucija, da se uvede stvarna odgovornost, i da se prekine praksa u kojoj prijava nepravde završava na stolu onih koji su je počinili.
Autor: I.P.
Odgovori