Trend – sama si sebi kriva

Trend “Sama si sebi kriva” klasična je obrambena taktika svakog manipulatora, koji time dodatno ruši samo pouzdanje sve dok žrtva ne preuzme uvjerenje, a nakon toga uloga žrtve, za istu, postaje način življenja, uz vrlo malo šanse da bi se od istog spasila. Uz ovu izjavu često koriste i navode što “ne valja” na osobi, te joj pridodaju sto mana kako bi utvrdili da zaista je i kriva!

Kriva je, zaslužila je!

U Hrvatskom zakonu nema propisanih odredbama o drugim oblicima nasilja, već je isto propisano isključivo u obliku Obiteljskog nasilja. No, činjenica je da se danas nasilje događa i u ostalim poljima, poput radnog odnosa i slično, a ni od institucionalnih nasilja, gotovo da i nema načina, ni brzo dostupnih problema.

Unatoč mnogim Inicijativama po pitanju raznih oblika nasilja, činjenica je da se ne nalaze rješenje, te da se dešava upravo suprotno, zajednica postaje sve nasilnija, okrutnija i sebičnija u svojim postupanjima, i to je već danas problem dobro ukorijenjen u društvu, a bez naznake na promjene ili razvojna rješenja.

Kako je kod mene počeo trend – sama si sebi kriva

Ovaj trend započeo je u braku nametanjem nevjenčanog supruga, a isti je prilikom rastave i utvrdila i izjava policajca prilikom rastave, koja, nažalost, nije bila baš ugodna. S obzirom da smo stan napustili usred noći zbog svađa i ponašanja pijanog oca, naknadno smo došli sutradan po potrebne stvari. No, otac je odlučio da nemamo pravu ući u stan. Kada je došla policija, na moj upit o tome kako sam prijavljena na adresi stana, te da mi je ista prebivalište, i kako je moguće da nemam pravo ulaska shodno da otac ni nije vlasnik nekretnine već njegova majka, odgovor je: “A gospođo, sama ste si kriva, sami ste izašli”. Odnosno, trebalo je prijaviti njega, a onda bi on možda dobio zabranu. Veliko možda. No, eto zapravo i jesam, sama sam si kriva.

Trend se uspješno nastavlja i danas pa si kriv i za ono što nisi kriv

Od tada do danas otac djece i njegova majka uspješno njeguju taj trend uz mnoga druga omalovažavanja, pa tako i nastavljaju i sada u ovoj situaciji Institucionalnog problema, i ostalih bilo kojih problema, a isto vremenu ni ne znaju ništa o njima. Zapravo njih dvoje često znaju o meni više nego što sam ni sama svjesna. Ova uvjerenja prenosi i prema kćeri i svim ostalima, a o svemu ja odavno ne razmišljam jer je jasno da s njima nema normalnog i sporazumnog dogovora. Prezentiraju o meni sto raznolikih priča kojima žele utvrditi kako ja nešto nisam učinila, ili ne valjam, ili nisam dobra, održavajući trend “sama si je kriva”. Oca nema od 2015 godine u Hrvatskoj, razgovaramo 1 godišnje, i to ako, bio je i više godina zablokiran, a s njegovom majkom, shodno situacijama imam više razgovornih kontakata, no i ona je imala duži period blokiranja, a djeca su odbijala odlaženja. Moja obraćanja su uvijek po pitanju potrebe djece, njihovi profili društvenih mreža su na bloku, i nemam potrebe se smatrat s time što oni rade. No, zato oni čak s tuđih profila, s obzirom da sam ih ja zablokirala prate šta se kod mene događa, a onda od svega naprave nekoliko babljih priča. O pitanju mene i kako sam ja nikada nisu ni postavili pitanje, niti su bili prisutni da bi uopće o meni išta ni mogli znati, no upravo oni u ovoj su situaciji najglasniji.

Zbog svega jednostavno otupila sam na njihova ponašanja i sve ostalo, te izbacila ikakve mogućnosti suradnja i dogovora. Zbog toga kad sam pisala o svom problemu, i nastavni post o stambenom problemu, predvidjela sam podatak, koji trećoj strani može prikazati totalno suprotnu sliku, odnosno da svi poznanici znaju da otac radi u Irskoj, te da je njegova majka vlasnica dva stana i samostojeće kuće s dvorištem. Tek naknadno mi se osvijestilo kako sam se lijepo osramotila, pred trećom stranom, i zašto nam zapravo apsolutno nitko ni ne želi pomoći. Upravo se prikazujem kao neka prevarantica, onako kako me oboje često opisuju. Ovo trećoj strani upućuje nastavak njihovog trenda “sama si je kriva” jer očito vidno nešto ne valja, a oni to potvrđuju.

S obzirom da sam ja introvertna, i od nikad ne marim ni za tuđa mišljenja ili živote, i s istima se ne zamaram, naravno, nitko ne čuje moju stranu priče, niti ima predočenog realnog stanja, jednostavno o tim stvarima nikad nisam pričala, do danas, kad me zapravo natjerala potreba.

Njima je odlično pala cijela situacija kako bi utvrdili ona ne valja i sama si je kriva, pa im nije ni neugodno nametati neistine i prepričavati događaja od prije 10 godina pred kćeri, s ciljem nametanja mišljenja. Kada se o istom požalila, a ne navodeći uopće ni detalja, već samo trenda “sama si je kriva”, shvatila sam kako ta njihova priča može izgledati trećim stranama, to je priča koju nitko ne demantira.

Zato ikako vjerujem da od prošlosti i razglabanja o krivnji nema koristi, očigledno ću ipak i to morati, iako ni ne želim, ali i ne vidim drugačiji način da sebe i djecu obranim. Realno niti jedan ni drugi nisu prisutni i nisu kompetentni davati mišljenja, i ovog puta, moram se braniti uz svoju štetu i po mom mišljenju nepotreban gubitak vremena koji opet na kraju ne donosi rješenja.

Verzija “sama si kriva” od strane oca

Dakle, kao što sam ranije rekla, s njim vrlo malo ni komuniciram, a s njegovim životom nimalo se ne zamaram, previše mi opterećenja donosi i sam moj u kojima moram biti djeci i njegova uloga.

U traženju rješenja, nadobudno level pro, obraćam se i njemu, da bi nam za rješenje problema i nastavak normalnog života, trebao predati zahtjev za inozemni dječji doplatak, te da bi nam trebala alimentacija u iznosu uvećanom za 100,00 eura, odnosno sveukupno za oboje djece 400,00 eura, i naglasak da je djeci ružno jer su razdvojeni, kći je kod njegove majke, i da se ona isto želi vratiti. Isto, je već trebalo biti odavno riješeno, a nama se samo mogućnosti smanjuju i problemi gomilaju. Naglašavam da već 9 godina odbija suradnje, te ako i ovaj put isto odbije, da mi ne preostaje ništa drugo, već podnošenje kaznene prijave. Izazvala sam demone.

Prvo je počeo ponovno s tvrdnjama koje ponavlja još od 2017 godine kako ja nemam pravo dobiti za djecu Irski dječji doplatak jer djeca ne žive u Irskoj, i da ga jedino može dobiti on, no kada bi djeca živjela s njim. Ta rasprava traje dulje vremena, a o pravu da zahtjev o istom mogu predati putem HZMO saznala sam u 2019 godini i tada sam isti i predala uz svu potrebnu dokumentaciju. On je čitavo vrijeme skrivao podatke o adresi stanovanja i zaposlenju da ne bih ja slučajno nešto potraživala. HZMO, kao i cijeli sustav, po predmetu postupa nemarno, te ni danas pravo nije ostvareno, a o istom je u tijeku tužbeni postupak na Upravnom sudu. Otac čak i odbija ići u ured u Irskoj te zatražiti ovu dokumentaciju predmeta HZMO-a, kako bih ju priložila tužbenom zahtjevu koji je predan u ime i za ime svakog djeteta pojedino. U međuvremenu, jednom je prilikom objašnjavao kako on ima pravo, a ja mu samo trebam poslati dokumentaciju od djece i potpisati neki papir, pa će nam on slati dodatnih 100,00 eura od 280,00 eura koliko zapravo isti iznosi. Srećom da sam već tada predala u svoje ime zahtjev, odnosno da je potpis potreban za odricanje prava. I danas, uporno tvrdi da djeca, odnosno ja, nemamo pravo ostvariti dječji doplatak iz Irske, te nije voljan podignuti predmetne spise. Prema dopisima iz Irske koje je priložio HZMO pri očitovanju na tužbu, prikazano je da HZMO nije priložio prijevod sudske odluke o zajedničkoj skrbi, da je otac pozvan na razgovor, i da nisu potvrdili poveznicu oca i djece, te da ne mogu udovoljiti zahtjevu s obzirom da nemaju sudsku odluku. Na ovo komentira, kako je on predao zahtjev i da mu je odbijeno jer on nije skrbnik i djeca nisu s njim. Jasno pojam zajedničkog skrbništva ne postoji u njegovoj sferi. Dakle, neće podignuti spise ni predati zahtjev.

Osim toga, potvrđuje njegov i majčin stav po stambenom pitanju i njihovim nekretninama, da ne dolazi u obzir da bih ja u nijednom stanovala, te da djeca imaju na isto pravo, no ne i ja, uz naglasak da to ne dolazi u obzir ikakav, a kao potvrdu mišljenja koje je iskazala njegova majka kada sam joj predložila ( opet prisiljena s ograničenim mogućnostima u traženju najboljeg dalje rješenja ) da bih uredila svojim sredstvima stan u samostojećoj kući, kako bi si osigurali stambeno rješenje, ali uz uvjet da se ista prepiše na ime oboje djece, a na isto su i u njenom primjeru izašli demoni, odnosno : “ne dolazi u obzir da gledam tebe i tvoje j…”. O navodima imam i dokaze jer sigurno će ih htjeti demantirati ponovno prozivajući mene, jednako pričaju o tome kako su nudili pravo stanovanja, u stanu koji je iznajmljen i koji je jedini izvor iz kojeg se plaća uzdržavanje, a isti ni nema riješeno grijanje, struja i neke ostale bitne stavke poput prokišnjavanja krova. Neovisno o svemu, pitam se kakva bi nam bila psiha da smo ostali u stalnom kontaktu s ova dva zlostavljača. Dakle, od najma njegova majka plaća 2000,00 kn (kasnije 300,00 eura) alimentacije, a isto Hrvatski zavod za socijalni rad prihvaća, stoga otac realno svih godina ništa ni ne izdvaja. Stoga, da nema najma opet ne bih imala alimentaciju već bi stan služio u ime iste, a oduvijek je za moja primanja 400,00 eura za stan i režije bilo prevelik trošak.

Na današnje situacije oboje su najglasniji, i jednoglasno složni kako sam si sama kriva i ovakva ili onakva, najvažnije neradnik koji žica druge koji nisu ništa dužni ( njegov odgovor na upit o povećanju alimentacije za 100,00 eura), a o tome im nije neugodno ni u javnosti ni pred djecom. Proziva se svaki potez koji sam napravila, uz navode kako sam pogrešna i grozna i sve krivo napravila, a sad krivim svih drugih osim sebe, te da se trebam ugledati na njega i njegovu majku koji nikoga ne moljakaju i ne žicaju već se ujutro dignu i odu raditi, ta da oni žive lijepo, punog frižidera i sve si plaćaju sami. Na upit o tome čemu drama i rasprava oko 100,00 eura i novaca koji ne ide iz njegovog primanja, shodno navodima da svega ima, ponavlja da on nije skrbnik i da nema pravo na doplatak u Irskoj, potvrđuje da ne razumije pojam zajedničko skrbništvo, kao ni kaznenu odgovornost za 9 god koje nije o njima skrbio. Naglašava kako biz zapravo trebala biti i sretna jer je u presudi navedena alimentacija u iznosu od 1200,00 kuna i da je on pričao s centrom na telefon i nije promijenjena alimentacija, i da trebam vratiti razliku koja mi se dala. Na to sam mu pojasnila da je uvažena tada alimentacija njegove majke, i ponovno navodim da ne razumijem oko čega tolike drame u pitanju sto eura i nečeg što njega ne zakida, ističući činjenicu da on osobno iz svog primanja ništa ne odvaja, a to otvara još novih demona, opisa kakva sam ja i kako sam svemu sama kriva, te da sad baš neće više ni plaćati ništa jer je kći ionako kod njegove majke, a sin kod mene. Dakle, početni razlog postavljenog upita da su djeca zajedno nije niti pročitao niti ga o istom briga. Upravo suprotno, navodi sa sigurnošću da kći ne želi živjeti sa mnom. Na ovo opet ponavljam da tražim minimum naših alimentacija, pa čak i manje, te da ću ovog puta očito morati podignuti kaznenu prijavu s obzirom da se hvali opisanim blagostanjem, i da bi mogao već i preuzeti odgovornosti kad već ne sudjeluje u jednom djelu da je bar onako kako bi trebalo biti u drugom djelu. Odgovor je jednak kao i prilikom odlaska, ne možeš mi ništa jer je u drugoj državi i neće ga ni naći, odbija sve daljnje razgovore uz vrijeđanje i “sama si kriva” optužbe, potrebe djece jednostavno ne čuje, a svake odgovornosti odbija.

Ovaj njihov trend mržnje prema meni s kojim realno zakidaju samo djecu, oslobodio bi ih od skoro 80% problema, odnosno da je naprimjer samo bilo riješeno pitanje inozemnog doplatka. Njegova majka je ovo i potvrdila, od kad je kći kod nje, uz puno negodovanja ipak je pristala davati za sina 150,00 eura, a na kći troši mjesečno i više od 500,00 eura, te joj je zaista svašta priuštila, a otac ne sudjeluje ni u tom djelu. Dok je bila ovdje, dok nisu željeni ići kod nje, zbog ponašanja i mržnje koju je prikazivala o meni, nisu imali takvih mogućnosti, odnosno nema ih sin ni danas, jer on i dalje odbija kontakte, za njega su pretresni. S jedne strane, oduvijek se brinula i puno puta pomogla, no njene pomoći su pod njenim uvjetima većinom i dane opet djeci, a s druge strane ni danas ne može prestati s govorima o meni kao lošoj majci i nesposobnoj osobi, koja je kriva jer je djeci tako. Kći je otišla iz pubertetskog hira, a uz nastavne događaje, zaključili smo da joj je ipak bolje kod nje, dok se ne sredi situacija, i shodno da sada uživa trostruke pogodnosti nego kada je sa nama. No, njihovo ponašanje o meni joj sve više šteti, osobito jer to često udruženo rade video pozivom preko njenog mobitela, odnosno u njezinom prisustvu. I sama kaže da pogodnosti koje ima ipak nisu toliko vrijedne, u odnosu na druge činjenice.

Uz sve navedeno, i ovo nasilje iz mržnje prema, koje traje bez prestanka svih 10 godina, život u tim nekretninama bio bi pun psihičkog zlostavljanja, koje je ionako stalno prisutna stavka kojom nas se ionako svako malo ponavlja.

Razgovor s ocem završava ukidanjem alimentacije i nizom uvreda.

Stoga, da, iako postoji opcija stanovanja, sa očeve strane djece, mi na to nemamo prava, a zbog mene s obzirom na to kakva sam i grozna, i svemu sama kriva. Te mogućosti potpuno sam obrisala kad je odbila prijedlog o uređenju nekretnine za stanovanje, i od tada o njoj nisam niti razmišljala, ni tada kada sam sastavila post o potražnji stambenog prostora i lošeg financijskog stanja. Ranije, bila sam i spremna pristati da oboje djeca žive s njom ako je to za njihovo bolje, no odlasci s njom oduvijek su bili problem i više forsirani dok su djeca bila mala i nisu imala mogućnosti odabrati, te se kći često vraćala uplakana, a sin ju je više puta naveo na igru skrivača, kao priliku da ode doma. Do odlaska kćeri krajem prošle godine, ni jedan ni drugi nisu je htjeli posjećivati skoro dvije godine, a sin pri tome i ostaje.

Zaključno: svemu si kriva sama

Iako oboje mogu, iz svoje bolesti i mržnje, zapravo ne mogu. Njegovu majku nemam zbog čega kriviti neprekidno je brinula financijski i kupovala dodatno odjeću ili hranu, no nažalost prisutan je problem u stavu i ponašanjima. Otac ponovno dokazno dobije sve suradnje, od Hrvatskog zavoda za socijalnu skrb, zatražiti ću da se i prema ocu mjera provede, shodno da ga se godinama u pitanju odgovornosti oslobađa, a on se svjesno hvali kako iste ni nema jer je u drugoj državi i na temelju našeg pravnog sustava koji ne funkcionira.

Ni jedan ni drugi, na pitanje, kako su dozvolili sve ove godine, meni luđakinji, koja se nije spodobna ni o sebi brinuti, odnosno neradnikom koji svih žica, nema odgovora.

Na upit o činjenici da je ipak netko mora biti uz djecu od 0-24 h prisutan, dobila sam još niz glupih odgovora i uvreda.

O činjeničnom općenitom stanju povećanja troškova osnovnih potreba i cijena najma nekretnina, te da su jedna primanja nedostatna sve navedene troškove i brigu o dvoje djece, nije ni govora, jednostavno ponavljajuće, svemu sam kriva, vjerojatno i tome. Jednostavno ukratko grozna sam osoba.

Ni jedan ni drugi nikada me nisu prestali maltretirati, ni uz činjenice da samo istim djeci štete i moja upozoravanja o istom, oboje dokazuju da su djeca mogli imati djetinjstvo jednakih mogućnosti, ali od istog su zakinuti jer sam im ja majka koju se želi kazniti, iako ni danas ne znam što sam kriva, iako sam totalni ne materijalista koji najmanje troši na sebe, godinama nisam bila ni kod frizera.

No, jednostavno, i zaključno, svemu sam si kriva, jer nisam bolje birala, samo ne jasno čemu su djeca kriva i zašto se njih kažnjava?

Autor: I.P.