Roditelj djeteta s teškim invaliditetom koji radi u bolnici, školi ili vrtiću može uz djetetov inkluzivni dodatak dobiti još 441,44 eura. Roditelj istog takvog djeteta koji radi u trgovini, tvornici ili privatnoj tvrtki – ne može. Razlika nije u djetetu, nego u tome tko roditelju isplaćuje plaću.
Naslovi koji ovih dana kruže medijima, poput onog na Poslovnom dnevniku, poručuju da „država daje“ dodatnu pomoć roditeljima. Iz teksta se tek kasnije saznaje da se pomoć odnosi isključivo na zaposlene u javnim službama. Velika većina roditelja djece s invaliditetom koji rade u privatnom sektoru na nju nema pravo.
Pomoć iz kolektivnog ugovora, ne socijalno pravo
Riječ je o jednokratnoj pomoći zbog invalidnosti malodobnog djeteta iz članka 71. Temeljnog kolektivnog ugovora za zaposlenike u javnim službama. Ne isplaćuje je Hrvatski zavod za socijalni rad, nego poslodavac. Iznosi jednu proračunsku osnovicu, koja je za 2026. utvrđena na 441,44 eura.
Povod za ovotjedne naslove je tumačenje Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora od 9. listopada 2026., objavljeno na stranicama Ministarstva rada. Povjerenstvo je pojasnilo kada roditelj kao dokaz može priložiti rješenje o djetetovu inkluzivnom dodatku.
Prema tom tumačenju:
- Kolektivni ugovor pravo veže uz teži invaliditet djeteta (treći stupanj) ili teški invaliditet (četvrti stupanj), što nije isto što i razina potpore iz rješenja o inkluzivnom dodatku.
- Rješenje o prvoj ili drugoj razini potpore prihvaća se kao dokaz.
- Kod treće razine izuzeta su djeca s tjelesnim oštećenjem ili kroničnom bolešću drugog stupnja, a kod četvrte razine pomoć je moguća samo za dijete s poremećajem glasa, jezika i govora trećeg stupnja.
- Ako se stupanj invaliditeta ne vidi iz rješenja, prilaže se nalaz i mišljenje tijela vještačenja.
- Pomoć je jednokratna: tko ju je već primio zbog istog djeteta, ne dobiva je ponovno samo zato što je staro rješenje zamijenjeno rješenjem o inkluzivnom dodatku.
- Ako oba roditelja rade u javnim službama, svaki od njih može ostvariti pomoć, pa obitelj može dobiti ukupno 882,88 eura.
- Poslodavac je mora isplatiti najkasnije 30 dana od podnošenja dokumentiranog zahtjeva.
Prema pisanju medija, roditelju koji se u javnu službu zaposli nakon što je rješenje doneseno samo naknadno zaposlenje ne daje pravo na pomoć.
Roditelji iz privatnog sektora ostaju bez nje
Za roditelje zaposlene u privatnom sektoru ne postoji nikakva zakonska osnova za istu pomoć. Mogu je dobiti samo ako je predviđa kolektivni ugovor koji obvezuje njihova poslodavca, pravilnik o radu ili ugovor o radu, ili ako je poslodavac odluči isplatiti dobrovoljno. Velik dio radnika u privatnom sektoru nije obuhvaćen nijednim kolektivnim ugovorom.
Ni sustav socijalne skrbi tu prazninu ne pokriva. Jednokratna naknada prema Zakonu o socijalnoj skrbi namijenjena je kućanstvima koja zbog trenutačnih materijalnih teškoća ne mogu podmiriti osnovne životne potrebe. Invaliditet djeteta sam po sebi nije osnova za nju. HZSR procjenjuje prihode i imovinu kućanstva, a o tome hoće li i koliko priznati odlučuje od slučaja do slučaja.
To znači da roditelj s redovnom plaćom u privatnom sektoru, čije dijete ima isti stupanj invaliditeta, od države ne može dobiti ništa slično. Roditelj u javnoj službi dobiva pomoć bez ikakve provjere imovinskog stanja, samo na temelju rješenja o invaliditetu djeteta.
Najteže pogođeni ostaju potpuno izvan sustava
Izvan je ostala i skupina koja nosi najveći teret: roditelji njegovatelji. Status roditelja njegovatelja priznaje se za njegu djeteta s najtežim invaliditetom, upravo onim stupnjevima za koje kolektivni ugovor predviđa pomoć. Ti roditelji u pravilu nisu u radnom odnosu jer se djetetu posvećuju cijeli dan.
Budući da je pomoć iz kolektivnog ugovora vezana uz zaposlenje u javnoj službi, roditelj njegovatelj na nju ne može računati. Ne može je dobiti ni kao zaposlenik u privatnom sektoru, jer to nije. Paradoks je očit: pomoć zbog invaliditeta djeteta dobiva roditelj koji može raditi, a ne dobiva je roditelj koji zbog tog istog invaliditeta raditi ne može.
Isti trošak, različita prava
Uobičajeno opravdanje glasi da država u kolektivnom ugovoru nastupa kao poslodavac, a ne kao socijalna država. Takvi dodaci, kažu sindikati, dio su paketa prava izborenog u pregovorima, nerijetko umjesto većih plaća. Privatni poslodavci mogu ugovoriti isto.
No pomoć se isplaćuje iz proračuna koji pune i radnici iz privatnog sektora. Dodatni trošak koji obitelji nosi dijete s teškim invaliditetom isti je bez obzira na to gdje roditelj radi. Ako država plaćanjem iz proračuna priznaje da taj trošak postoji i da ga treba barem djelomično pokriti, teško je objasniti zašto ga priznaje samo za dio roditelja.
U postojećem sustavu roditelji iz javnog sektora dobivaju dvaput: opća socijalna prava kao i svi ostali i pomoć kao zaposlenici. Roditelji iz privatnog sektora dobivaju samo opća prava – inkluzivni dodatak, status roditelja njegovatelja i prava iz zdravstvenog osiguranja.
Država ima alate da to ispravi
Država ne može natjerati privatne poslodavce da isplaćuju istu pomoć. Ali može osigurati jednakost kroz vlastite propise:
- Zakon o inkluzivnom dodatku: uz prvo pravomoćno rješenje za odgovarajuću razinu potpore mogla bi se propisati jednokratna isplata, neovisno o tome gdje roditelj radi.
- Zakon o socijalnoj skrbi: mogla bi se uvesti jednokratna potpora vezana isključivo uz invaliditet djeteta, bez imovinskog uvjeta.
- Porezni propisi: privatnim poslodavcima koji isplate istu pomoć mogao bi se izričito omogućiti neoporezivi iznos, kao poticaj.
Dok se nešto od toga ne dogodi, „pomoć roditeljima djece s invaliditetom“ bit će pomoć samo onima koji rade za državu.
Izvori: Poslovni dnevnik · Lika online · Ministarstvo rada – tumačenja TKU
Autor: I.P.
Odgovori